Tačka, piksel, linija

Kako je Blažin drugar pobrkao tačke i piksele, i kakve veze to ima sa linijama

Pošalje mi pre nekog vremena moj drugar Blaža mail sa sledećim upitom, koje je njemu postavio njegov prijatelj:

1. Са мојим кумом сам имао расправу о
резолуцијама штампања и скенирања. Не
спорим да он од мене више зна, али неке
тврдње које је изнео мени су сумњиве.
Занима ме твоје мишљење или можда знаш
некога ко би знао да одговори на ово
питање. Милош тврди да разлика у штампању и
скенирању више од 300 пиксела не
може да се уочи, нпр. штампање и скенирање 600
или 1200 пиксела исто је као
штампање и скенирање 300 пиксела. По њему
лажу када напишу да неки штампач или
скенер има резолуцији нпр. 1200 пиксела. Ја
мислим да се разлике уочавају на
већим форматима папира.

Blaža je računarski ozbiljno pismen, što može da potvrdi svojim sertifikatima Microsoft System inženjera i PHP stručnjaka, ali mu grafika i štampa nisu jača strana, pa se tu uvek konsultuje samnom. Sa druge strane, kada treba srediti neku Windows mašinu Blaža je moj prvi pik! Da stvar bude zabavnija, nas dvojica najmanje pričamo o računarima i sličnim stvarima. Više nas veže bicikliranje “bespućima” Beograda – ulicama centralnog dela grada, krug oko Ade – i filozofske rasprave o suštini života.

Elem, pitanje njegovog prijatelja je nešto što mnogim ljudima nije jasno i česte su nejasnoće tu. Mislim da se glavni zbun dešava zbog termina rezolucija. Slika na ekranu ima rezoluciju, a i štampači je takođe imaju, što stvara zbrku.

Sposobnost razlikovanja baba i žaba

A šta je zapravo ta rezolucija? Ja volim da je definišem kao “sposobnost razlikovanja”. Kažemo da neka slika ima rezoluciju od 300 piksela po inču, to znači da na dužini od jednog inča (25,4 mm) možemo da razlikujemo 300 polja. Štampač ima rezoluciju od 1200 tačaka po inču, tj. može da razlikuje 1200 polja na pomenutoj dužini. Generalno, bandere se postavljaju na rastojanju od 50 m, pa možemo da kažemo da je rezolucija bandera po kilometru tj. 20 bpkm (upravo sam izmislio novu jedinicu mere). 😉

I sad počinje zabuna – na slici razlikujemo 300 polja, a na štampaču 1200. Zar to ne bi trebalo nekako da se poklopi? Trebalo bi kada bi bilo isto, ali nije. Digitalni mediji – slike, ekrani, skeneri, senzori fotoaparata i sl. razlikuju piksele, a uređaji za štampanje razlikuju tačke. Shodno tome mere digitalnim medija su ppi (pixel per inch), a štampača dpi (dots per inch). Prilično je uobičajeno da ljudi to brkaju, pa često čujem da slika ima 300 dpi ili, kao što Blažin prijatelj misli da štampači imaju rezoluciju u pikselima. A jedino što ih povezuje je sposobnost da razlikuju određena polja po jedinici dužine tj. rezolucija.

Pikseli i tačke su potpuno različite stvari. Piksel je svetlosna tačka koja nosi informaciju o boji, a tačka je fleka (otisak) na nekom materijalu. Piksel ne postoji izvan elektronskih medija, a tačka se pojavljuje samo u materijalnom obliku, što će reći da su to “babe i žabe”.
Zbog toga, izjava kuma Blažinog prijatelja da proizvođači lažu kada govore o rezoluciji svakako nije tačna.

Ima neka tajna veza

Pomenuti Miloš (kum Blažinog prijatelja) tvrdi da se u štampi neće videti razlika između slike koja je u rezoluciji od 300 ppi i veće od toga (600, 1200) i tu je u pravu.

Ipak treba da razumemo još nešto, postoji generička rezolucija i efektivna rezolucija slike. Generička je ona koja je zadata u zapisu dokumenta, a efektivna je ona iz koje se štampa neki predložak. Ovo možda zvuči malo zbunjujuće, pa ću pojasniti. Uzmimo da imate sliku dimenzija 10 x 10 cm u rezoluciji od 300 ppi. Tu sliku ubacite u Illustrator ili InDesign (može i neki drugi program) i razvučete na dimenzije 20 x 20 cm. Njena generička rezolucija će i dalje biti 300 ppi, ali će efektivna biti duplo manja tj. 150 ppi, jer smo sliku povaćali duplo.

Znači, ako je slika otišla u štampu u efektivnoj rezoluciji od 300 ppi, njen kvalitet u štampi neće biti bolji ako ona bude bila u efektivnoj rezoluciji od 600 ppi. Znam da to zvuči malo nelogično, jer bi veća rezolucija trebala da da više detalja i oštrinu, ali kvalitet prikaza slike u štampi zavisi od nečeg trećeg – gustine (rezolucije) rastera. Raster je mreža tačkica kojima je u štampi predstavljaju vrednosti boje manje od 100% nanosa tzv. polutonovi. Te tačkice u obično pravilno raspoređene u redove (eng. lines), pa se u štamparstvu koristi termin “linijatura”, kojom se označava rezolucija. Mera za tu rezoluciju je broj linija po inču iliti lpi.

E, ovde se krije veza između rezolucije slike i kvaliteta štampe. Još poodavno, kada su digitalne slike krenule da konkurišu kao predlošci za štampu utvrđeno je kolika je rezolucija potrebna za određeni kvalitet štampe i došlo se do sledećeg rezultata. Najčešće korišćena gustina rastera (linijatura, rezolucija – šta god vam je drago) za kvalitetni kolorni otisak u štampi je 150 lpi. Utvrđeno je da potrebna i dovoljna rezolucija slika za taj kvalitet štampe treba da bude 300 ppi. Iz toga je izašla formula koja kaže da potrebna rezolucija za štampu treba da bude duplo veća od rezolucije rastera, što bi u obliku formule izgledalo ovako lpi x 2 = ppi.

Shodno ovoj formuli, svaka rezolucija veća od 300 ppi, neće imati efekta jer 150 lpi ne može da prikaže razliku. Neko će sada da pita: “A šta ako hoću da štampam sliku na 300 lpi? Zar takva slika neće biti bolja?”. Teoretski gledeno, biće bolja, ali u praksi imamo dva dobra razloga protiv tako visoke linijature. Prvi je da mi nismo u stanju da razlikujemo tako sitne tačkice, pa je vrednost od 150 lpi sasvim dovoljna za većinu primena. Čuo sam (ali nikad nisam video uživo) da su neke knjige sa fotografijama na jako dobrom papiru štampane na 200 lpi. Razliku, verovatno, može da vidi mali broj grafičkih profesionalaca i zaljubljenika u vrhunsku štampu. Drugi razlog zašto se ne štampa preko 150 lpi je da štamparske mašine moraju da budu izuzetno precizne da bi takav raster bio dobro odštampan. Verovatno bi kvalitet tonera trebao da bude izuzetno fin za digitalu, gume na ofset mašini posebnog kvaliteta. Kako meru postavlja odnos cene i kvaliteta, 150 lpi je ta mera koja se pokazala pravom.

Tamo gde oko prestaje da razlikuje

Baveći se ovim poslom mnogo godina, iskustveno sam došao do nekih vrednosti linijatura koje se koriste za posebne namene, ali nigde nisam naišao da je neko dao neko jasno pravilo. Ni u jednoj štampariji ili dizajn studiju nemaju baš tačan sistem za koji će reći kolika linijatura treba da bude za koji format štampe. Sve se kreće od iskustvenih do mitoloških vrednosti. Te mitološke vrednosti su mi baš super, jer one često nemaju veze sa vezom, ali se i dalje neki ljudi njih drže. Nekako mi je izgledalo blesavo da niko nije proučio koja je to potrebne i dovoljna gustina rastera za određene namene. I… Ne bejah lenj i krenuh u kopanje po internetu za takvim podatkom. Proces ne bi jednostavan. Domaći izvori se uglavnom bave prepisivanjem iskustvenih vrednosti nekih štamparija. Slično je i sa školama koje podučavaju grafiku i dizajn kod nas. Proširio sam pretragu na engleski jezik i posle dužeg kopanja naiđoh na naučno istraživanje u kojem je su se bavili ovom temom. Ljudi su organizovali grupu ispitanika i postavili ima da gledaju određene fotografije odštampane u različitim linijaturama. Zadatak je bio da detektuju sa kojeg najmanjeg rastojanja se raster više ne primećuje, tj. kada naš oko/mozak ne mogu više da razdvajaju tačkice i počinju da ih stapaju u celinu. Kada su sagledali sve rezultate, odbacili ekstreme došli su do vrednosti rastojanja sa kojih prosečan gledalac ne primećuje raster i vidi boje kao nijanse.

Pošto su se oni bavili rastojanjima, a ne formatima, prilagodio sam vrednosti formatima materijala u štampi i sve stavio u tabelu. Konačno, imam jednostavno sredstvo za određivanje odgovarajuće rezolucije za formate štampe.